Danas je A. nešto pregledala po dnevniku, a ja sam joj visila nad glavom i komentarisala brojke i pogled mi pade na datum 30.6 dan kad je i u tebe Bog udahnuo dušu.
Onda dođem kući i ona mi počne pričati o vašoj ljubavi, koja me podsjeti na moju i bubekovu. Onda skontah da me odavno nije bilo na onom proplanku gore u selu i da ti odavno nisam pričala šta ima u mom životu, a znaš da volim to. Još samo kad bi postojao način da mi odgovoriš, pa barem da ti vidim izraz lica, sjaj u očima, bilo šta, ili što kažu da ti skupimo kosti i držimo te za ikonu, samo da te imamo. Tobejarabi. Gledam u knjigu na stolu i skontah da me najvjerovatnije ona i potakla na pisanje ovog posta. ne znam što, ali Nura B.H i njene knjige uvijek vrate snažan val sjećanja na tebe. Šteta što se nisi dugo zadržao tu, a trebaš nam svima, baš kao što i mi trebasmo tebi zadnjih 18 mjeseci tvog boravka. U frci smo nekoj trenutno, baš kao i svakog decembra i iskreno toliko mi dođe svejedno da to nije humano. Valjda jer sam zaljubljena ono istinski. I ne bojim se nimalo sad. I nije me briga što sam mu na dlanu i što možda sad ovo sve kriomice čita. Ionako to sve vidi na meni i kad to ne želim. Takva sam i iako me nekad dođe glave svi ti osjećaji, bar budem sretna što to sve proživljavam, jer je ovako i lakše i bolje. ja volim svoj svijet snova i mjesta gdje smo samo on i ja, idila.
Da ne zaboravim, fališ nam pravo i posjeti me nekad bar na tren.