Danas je A. nešto pregledala po dnevniku, a ja sam joj visila nad glavom i komentarisala brojke i pogled mi pade na datum 30.6 dan kad je i u tebe Bog udahnuo dušu.
Onda dođem kući i ona mi počne pričati o vašoj ljubavi, koja me podsjeti na moju i bubekovu. Onda skontah da me odavno nije bilo na onom proplanku gore u selu i da ti odavno nisam pričala šta ima u mom životu, a znaš da volim to. Još samo kad bi postojao način da mi odgovoriš, pa barem da ti vidim izraz lica, sjaj u očima, bilo šta, ili što kažu da ti skupimo kosti i držimo te za ikonu, samo da te imamo. Tobejarabi. Gledam u knjigu na stolu i skontah da me najvjerovatnije ona i potakla na pisanje ovog posta. ne znam što, ali Nura B.H i njene knjige uvijek vrate snažan val sjećanja na tebe. Šteta što se nisi dugo zadržao tu, a trebaš nam svima, baš kao što i mi trebasmo tebi zadnjih 18 mjeseci tvog boravka. U frci smo nekoj trenutno, baš kao i svakog decembra i iskreno toliko mi dođe svejedno da to nije humano. Valjda jer sam zaljubljena ono istinski. I ne bojim se nimalo sad. I nije me briga što sam mu na dlanu i što možda sad ovo sve kriomice čita. Ionako to sve vidi na meni i kad to ne želim. Takva sam i iako me nekad dođe glave svi ti osjećaji, bar budem sretna što to sve proživljavam, jer je ovako i lakše i bolje. ja volim svoj svijet snova i mjesta gdje smo samo on i ja, idila.
Da ne zaboravim, fališ nam pravo i posjeti me nekad bar na tren.

Bas nesto razmisljam kako je lijepo kad se covjek opusti i samo radi stvari koje voli. Meni nista ne moze zamijeniti subotu sa zborom, a onda cjelodnevno izlezavanje i zajebavanje po internetu. Valjda jer je internet moja jedina i stara ovisnost i uvijek joj se nekako rado vratim, kao i vecina vas, pretpostavljam. Sinoc je bilo fino samo zato jer sam ja to tako sebi namjestila i dokazala, kao da je dovoljna ona jedna rijec u imperativu, koja od mene ucini drugu osobu. Valjda i drugi primijete kad se prepustis dogadjaju i lakse im je priblizit ti se.

P.S Nadam je da je ovo pocetak jednog lijepog prijateljstva.

Ipak je bilo kulno.

Izgleda kao da sve tece savrseno i da ce ovo biti jedna jako lijepa vecer, muzika je nadam se prihvatljiva, tamo su osobe koje volim, cak i on s kojim tako jako zelim da se zblizim, jer ga smatram osobom koju najvise od svih zelim za prijatelja. Drag mi je i imam filing da puno toga treba da ga naucim, a on meni u mnogo cemu da pomogne. Samo se nadam da nece biti kao i 90% subota s njima i da cu razocarana doci navecer kuci. U svakom slucaju, bilo pozitivno ili negativno, natipkacu to ovdje.

P.S Bila sam u pravu za sinoc, san dugo vremena nije htio doci.

Taman je osvanulo i odmah me je zaskocila. Po obicaju kako sam i navikla gledati njenu namrgodjenu facu. Nije puno govorila i cesto mi je jako smetala ta njena sutnja. uvijek je bila pasivna i samo gledala nacin da njoj bude dobro. Uvijek sam joj to zamijerala. Na kraju sam popizdila, a i ona sama. Dan je bas divno poceo.

Tamo je bilo kao sto sam predvidjala, a onda je uslijedio dogadjaj koji me dotukao.
Kao da je nesto u meni govorilo da ce sve krenuti kao i prosle godine u ovo doba. Samo sto je eto sad bilo drukcije, sunce je sjalo i mamilo da se sakrijemo u hladovinu tramvaja. "Sreca pa ce u sljedeci ona, da mogu normalno kuci"-pomislih. Ni u tamvaju doduse nije bilo puno bolje, ali makar sam znala da sam tako blize kuci i krevetu u kojem sam planirala izbaciti bijes iz sebe.
Ocekivala sam njenu podrsku, a dozivjela hladni tus pri ulasku u stan. Docekao me i onaj naizgled bezvrijedni papir, koji je samo nasim mjesecnim primanjima davao minus. Naravno sasut meni u facu. Neraspremljena, bacih se na krevet. Prvo me prozeo osjecaj nelagode, nepravde i bola, a onda teskom mukom pustih 2-3 suze, pojma nemam zasto mi je bilo tesko. Navikla sam na sebe koja ne moze plakati kad zeli, ali kad su problemi ovog tipa bili, tesko mi je bilo suze zaustavljati i pred drugima, a kamoli kad sam sama. Pomislih u sebi: Daj Boze da je ovo ono što ljudi nazivaju, šta te ne ubije, ojaca te i da sam konacno postala imuna na bol i nepravdu.
Onda odlucih pobjeci u svoj svijet, gdje uvijek bude lakse. tako je i bilo, das nekome savjet, pozalis se nekome, cujes sta se zanimljivo desilo nekome i bude bolje. Eto jos sam tu, ne mogu se odmaci, sve se bojim da ce me one zle misli od danas ponovo napasti. ne znam ni šta će me navesti da veceras odem u krevet kad znam da je mucnozaspati. U takvim trenucima volim sto sam zaljubljena, to mi automatski preokrane misli. kad smo vec kod njega vec mi fali, koliko god sam mislila da je bolje da smo malo razdvojeni. Ni ja sama ne znam jasno svoja osjecanja, a iskreno, kad malo bolje razmislim to i nije bitno toliko. Mlada sam ja jos.

Ovo danas nije bilo loše. Srednje. ne znam što, ali nikada mi nije savršeno ili da mogu reći da je baš predobro. Pitam se da li ću ikada moći više biti onako dječije i slijepo zaljubljena. Možda sam i sada, samo to ne vidim, jer sve izgleda prosto, jednostavno i savršeno. Kao da nam je servirano na tanjiru, a mi moramo samo sjesti i pojesti. Možda zato što s njin nije bilo i onda kad je došlo, postalo je oke. Kažu prva ljubav zaborava nema, nadam se da to nije tačno.

Da se vratim na tebe, ne ja se ne bojim vezivanja to je sigurno, samo rano mi je sve ovo. Prepreprerano. Nekako imam osjećaj da ništa ovo neće uništiti i da će opstati dugo i šta onda? >Ništa. A već mi sugo fali onaj osjećaj slobode, nisam se tako osjećala godinu i po, i previše je. Znam i sloboda dosadi, ali i ovo mi je više na vrh glave. A s druge strane, toliko pozitvnoh mi ova veza donosi.

A baš sam lijepo skontala, konačno taj Interliber i da se skupimo svi nas 6, kaoš što smo i oduvijek maštali i htjeli i i konačno ja nađem način da buden tamo, pa makar bila jedan dan, i onda ti to meni sve upropastiš. A nekako najviše san te od svih htjela vidjeti tebe, jer se poznajemo duže nego svi ostali, jer mi ti nikad ne možeš dosaditi, jer imamo svoje glupe interne svađe koje uvijek završe nepričanjem danima, a kad svi znaju da ćemo se pomiriti i da su to naše gluposti. I sad ti meni sve to fino sjebeš, još je i ona sva u delirijumu, ma sranje.

Valjda ćete se do 11.-og skulirat. ^^

Sinoć nam je ipak bilo lijepo, ma šta lijepo, extra nam je bilo, slike su predobre, iako ga ipak nisan uspjela uvjeriti da se slikamo skupa i da onda ja fino izradim te slike i dam mu kao iznenađenje.
Al' haj slikat ćemo se već nekad. Jutros me opet strašno iznervirala osoba iz ekipe iz prošlog posta, razlozi mi se ne navode, jer sam samu sebe s tim pomalo bila udavila, i smetalo mi je. A krivo mi je što mi je smetalo, jer san bila uvjerena da san ojačala kao osoba, karakterom i da me osobe koje nisu vrijedne priče mogu doticati. Al' eto opet mogu.

Kontala sam staviti neki dobar dizajn, ili nešto bar malo bolje od ovog sadašnjeg, nekad san bila majstor u tim skinova, valjda je još malo nečega ostalo u meni, ako nađem štogod postavim.
Blog ionako nema nikavu svrhu, osim izljeva mojih frustracija, a i bar meni je lijepo kad se pronađeš u nečijem postu i vidiš način na koji je on nešto doživio, pogotvoo cure što se tiče ljubavi.

Ne znam zašto u svakom postu moram komentirati vrijeme, možda jer san meteoropat ili kako se već kaže. uglavnom danas popizdih, nenormalno je vruće, još san poslije morala ići do grada. Ma užas. idem sad tražit dizajn.

Poprilično je ovo super trenutno.
Skužih danas da se treban manje opterećivati i analizirati sve ovo što trenutno prolazim,
 ma znaš ovo sve oko njega, nego da trebam uživati u tome što san mlada i
što ću imati još ko zna koliko dečki.

Danas opet nije bilo one kafe na koju mi se toliko išlo i to isključivo radi cigareta.
Ne radi neke pretjeranje spike, ionako bi mi to sve na klinac išlo, ta prepričavanja i podbadanja.
Al je fakat bilo privruće i još uvijek mi je. Sparina ne da mira, a kiše ni na vidiku, a kao trebala je biti. Cijeli dan se mučim, i riga mi se, i tako već danima, sad već i tjednima. Ludim.
A samo jedem i jedem, sve što mi dođe pod ruku. Ionako ću sad da mršam, htjela ja to
ili ne, tako da kad bolje razmislim, ovo i nije tako loše.
Postila san samo dva dana i ne ponosin se time, i to zato što kao ne mogu.
Ma nije ni da ne mogu, nego mi je mrsko izgladnivat se ili gledat sve ove debile oko
mene kako mi se u facu prežderavaju. Ma fuj. 

Sinoć nisan išla na ono sranje s njima, otkazala san, ne zato jer je bilo ne znan ti koliko stepeni vanka, nego zato što san znala da se ako oden 100% neću vidjet s njim [ kokad bi mu teško palo]
a i iskreno 2 osobe iz ekipe mi toliko dižu tlak da ih nebrem gledat. Iskreno, zbog ostatka ekipe
mi je na neki način bilo žao, jer su mi svi tako dragi posebno zbog obje I.

Imala bih još štošta napisati, ali mi se žuri,  ionako mi je ovo malo kasno za vani, a nekako s njim uvijek težim biti što duže. I u klinac, sad me zove pita hoćemo li gore ili dole, i ja svom silom želim reći gore, a opet izustim "svejedno mi je". I pogodite gdje idemo.

Dole. Aukurac